Kažu da je život poput putovanja vozom. Ljudi stalno ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja znaju se dogoditi prijatna iznenađenja ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Čovek proživljava sve te srećne i one druge trenutke dok putuje.
Pokušajmo sa svima u vozu biti u nekoj ljubavi (prijateljskoj, komšijskoj, kolegijalnoj, emotivnoj...) i miru. Pokušajmo u svakome od njih videti ono najbolje što je u njima.
Od rođenja i “ulaska u voz”, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom celog našega putovanja.
Primera radi, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drugačija. Kad-tad oni oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nežnosti, bez svog prijateljstva i svog društva.
Međutim, vremenom će u voz ulaziti i druge osobe koje će nam možda postati i veoma važne
To mogu biti naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i koje ćemo na neki način zavoleti tokom života.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak tokom svoje vožnje kroz život nalaze samo žalost i tugu.
Srećom, ima i onih koji su i dok je voz u pokretu uvek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna
Mnogi nakon svog silaska iz voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Mnogi nas sunovraćuju u duboku depresiju / nevolju.
Isto tako mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Često nas čudi što su mnogi putnici koji su nam najdraži negde u nekom drugom vagonu...ostavljaju nas same u tome odsečku našeg putovanja.
Naravno da nas to ne sprečava da uzmemo na sebe sve tegobe putovanja i samoće pa da ih ipak potražimo i da se pokušamo smestiti u njihov vagon. Međutim, na našu žalost često ne možemo sesti uz njih. Mesto pored njih je već neko drugi zauzeo.
Kao to putovanje .. takav je i život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka.. I cesto nema popravnog... Sta se desilo ostaje u prošlosti. Ni jedan proživljen trenutak se više neće vratiti...pa zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najlepšim mogućim.
Setimo se i toga da na svakome odsečku životnog koloseka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba na vreme pokazati naše razumijevanje i simpatije.
I mi ćemo možebit ‘iskliznuti’ s koloseka...nekad..negde.
I ako se desi, ostaje nam samo da se nadamo i da verujemo da će se i tada naći neko ko će nas razumeti...utešiti i dirnut našom sudbinom plakati sa nama ili zbog nas.
I najveća je misterija putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s voza... Isto kao što neznamo ni za poslednje stanice naših saputnika... čak ni za one koji sjede tik uz nas.
Verovatno ću biti veoma tužan kad dođe vreme rastanka i silaska sa voza.
Verujem da će veoma boleti rastanak s nekim prijateljima koje sam sreo za vreme putovanja a koji su mi od tada postali dragi
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju porodicu. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću videti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u voz nisu imali. To će me silno obradovati
Usrećiti će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putni prtljag, te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imamo srećno putovanje, ne bi li se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s voza ostavimo prazno sedište koje u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje budi čežnju i lepa i ugodna sećanja.
Svima želim srećno i ugodno putovanje!
Autor i izvor – nažalost – nepoznat,
tekst sam dobila od kolege u vidu slajda,
a ni na netu nisam mogla da ga izguglam
Fotografije pozajmljene iz filma Polar expres
tekst sam dobila od kolege u vidu slajda,
a ni na netu nisam mogla da ga izguglam
Fotografije pozajmljene iz filma Polar expres
Нема коментара:
Постави коментар