„Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći, ali se
ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.“ Rekao je davno Tagore.
Strah skriva reči u mom srcu i mojim mislima. Reči, koje mogu da ostvare moje
želje ili da pokvare naše prijateljstvo. Zato ćutim i skrivam svoja osećanja od
tebe, od svih.
Radovao sam se odlasku u školu, zajedničkim projektima i druženju naših roditelja, jer sam tada provodio vreme sa tobom. Bili smo toliko slični. Samotnjaci, pomalo odbačeni od društva. Kada smo bili zajedno sve je bilo tako lako, lepo i opušteno. Kako smo rasli sve više sam primećivao tvoju prelepu, kao noć, crnu, dugu kosu, iste takve oči i zagonetan osmeh. Tvoja umetnost me je očarala. Prsti koji lete po dirkama klavira ili četkicom prelaze po papiru. Svirala si muziku dok je moje srce plesalo. Slikala si portrete, a ja sam video samo tvoj. Osećao sam se drugačije, lepo i nemirno. Bila je to radost i ljubav. Ispunjavala me je čežnja da ti kažem i pokažem, ali je strah bio veći. Onda su nam se putevi života razišli ali je čežnja ostala. I dalje si mi u mislima. Kao senka me pratiš. Kada čujem tvoje ime, kada vidim tvoje fotografije, kada sretnem devojku koja podseća na tebe, talasi čežnje uzburkaju moje srce i donesu nemir. Čeznem da ti kažem da si lepa i savršena. Čeznem da ti kažem da mislim na tebe i da si moj nespokoj. A onda pomislim da je sve to sada, posle toliko godina bezveze, da ću se uplašiti, spetljati i ispasti smešan. Tada bih u zemlju propao od sramote. Čeznem da te pozovem, da sve priznam, ali i dalje ćutim.
Koliko boli toliko je i lepo da te volim na daljinu. Samo tako si potpuno i samo moja. Reči žive u meni i samo tako neizgovorene imaju pravo značenje. Takve govore o ljubavi koja ne prestaje i koja se zauvek pamti. Čeznem, ali ne, neću ti reći…
Нема коментара:
Постави коментар